JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI: „VRAG VAS SKELJIL MEĐIMURCI, IDEMO PLJESAT!“

Virtualna izložba o skladatelju Josipu Štolceru Slavenskom (Čakovec 1896. – Beograd 1955.)

2016. godine Muzej Međimurja Čakovec proslavio je 120. godišnjicu rođenja jednog od naših najpoznatijih Međimuraca – skladatelja svjetskog glasa, rođenog Čakovčanca, Josipa Štolcera Slavenskog. U svrhu obilježavanja ove visoke obljetnice i popularizacije Memorijalne zbirke Slavenski kojom upravlja Muzej Međimurja provedeno je nekoliko programa:

1. Digitalizacija Memorijalne zbirke Slavenski – digitalizirani su zvučni i pisani zapisi (magnetofonske trake, partiture u rukopisu Slavenskog, tiskane partiture Slavenskog, fotografije te ostali rukopisi: prepiska i bilješke Slavenskog) pohranjeni u Zbirci. Prvenstveno se projektom želio očuvati i zaštititi materijal koji je uslijed vremena postao porozan, propadljiv i neprilagođen upotrebi kroz nove medije. Osigurajući digitalne replike izbjegli smo daljnje propadanje ovog raritetnog materijala uslijed fizičkog i mehaničkog korištenja te smo istovremeno građu prilagodili suvremenim načinima korištenja kroz nove tehnologije.

2. U Izložbenom salonu postavljena je tematska izložba Vrag vas skeljil, Međimurci idemo pljesat! na osnovi građe iz Memorijalne zbirke Slavenski. Slavenski nikad nije iz svog najčišćeg esencijalnog bića i duha izbacio dječaka sanjara iz međimurske ravnice te je kroz kulturno-umjetnički rad sa svojim zemljacima unutar Hrvatskog prosvjetnog društva Međimuraca u Beogradu ostajao povezan s rodnim zavičajem. Ova krajnje jednostavna i topla izjava, kojom se Slavenski poistovjećuje sa svojim narodom i njegovim nagonskim zahtjevom za plesom, preuzeta je za ime izložbe.

3. Organizirana je tribina u Muzeju Međimurja Čakovec na temu Josip Slavenski i čakovečki kulturni krug u suradnji s Centrom za kulturu Čakovec, Gimnazijom Josip Slavenski iz Čakovca i Muzičkom akademijom iz Zagreba.

4. Postavljena je tematska soba Josipa Slavenskog u stalnom postavu Muzeja Međimurja Čakovec.

5. Kreirana je virtualna izložba o Slavenskom koja se može koristiti putem raznih tehnologija (Internet, multi-touch kiosk) u informativne i edukativne svrhe.

DJETINJSTVO I RANA MLADOST

Josip Štolcer rođen je u Čakovcu 11. svibnja 1896. godine, u doba kada je Međimurje kao najsjeverniji dio Hrvatske pripadalo mađarskoj županiji Zala i bilo dio velike Austro-Ugarske Monarhije. Josipovi roditelji bili su majka Julijana, rođena Novak, i otac Josip Štolcer.

Krsni list Josipa Štolcera mlađeg

Majka

Otac

Majka je potjecala iz čakovečke čizmarske obitelji, a do svoje udaje za Josipovog oca služila je kao domaćica, kuharica i gospođina družbenica u otmjenoj kući čakovečkog javnog bilježnika Ciglera. Nakon 15 godina službe, u svojoj 30. godini udaje se za šest godina mlađeg Josipa, izučenog pekarskog majstora, Zagorca podrijetlom iz Zlatara, vještog u sviranju citre. Vjenčali su se u čakovečkoj crkvi
svetog Nikole 1895. godine. Ubrzo nakon toga mladi vjenčani par kupuje U Čakovcu kuću u sklopu koje otvaraju obiteljsku pekaru.

Citra Josipova oca na kojoj je primio prve glazbene poduke

Josipov otac (Josip Štolcer stariji) za citrom, Čakovec, početkom 1930-tih

Josip je naslijedio glazbeni talent od talentiranog oca pekara od kojega je primao prve poduke o notama i sviranju na citri. Od Majke, koju je obožavao i cijenio cijelog života, Majke, čije je ime uvijek pisao velikim slovom, od nje je naslijedio ljubav prema međimurskim narodnim napjevima koje je vječito pjevušila.

„Josip je uvek imao neko skriveno nežno sećanje za mamiku, detinjstvo, Međimurje. Mamika je bila mit. Znao joj je govoriti, gledajući je tako zabrinutu: Se bu dobro, mamika. Oca je tek u kasnijim godinama sve više shvaćao“. (Milana Slavenski, Josip, 2006.)

Josip s majkom u dvorištu obiteljske kuće Štolcerovih u Čakovcu, oko 1930. godine

Slavenski je napisao djelo u kojem je ovjekovječio napjeve koje mu je u djetinjstvu pjevala majka:
Pjesme moje majke: za alt i gudački kvartet (1944.)

1. Međimorje, kak si lepo zeleno (andante maestoso)
2. Tu za repu, tu za len (allegro scherzando)
3. Imala je majka tri jedine kćerke (grave)
4. Raca plava po Dravi (allegro scherzando)

Pjesme moje majke komorni je ciklus koji u različitim verzijama i opsezima nalazimo s najranijom datacijom od 1913. pa do neposredno pred rat 1938/1939. godine, kada ga Slavenski definitivno uobličuje. Sastoji se od 4 stavka, 4 ugođaja izgrađena na napjevima iz Međimurja, koja su mu se u mladosti usjekla u sjećanje. Ove su minijature visoke umjetničke vrijednosti.

Josip sa sestrama Linkom (Karolinom), Anom, Marijom i Julijom oko 1910. godine

Međimurski dečec Pepo, kako su ga od milja zvali, imao je četiri mlađe sestre: Karolinu, Anu, Mariju i Juliju.

Od 1902. do 1906. godine Pepo Štolcerov je u osnovnoj pučkoj školi. U međimurskim se školama u to vrijeme govori službenim mađarskim jezikom, dok je hrvatski strogo zabranjen.

Od 1906. do 1910. godine pohađao je u Čakovcu srednju građansku školu, na vrhuncu mađarizacije. O socijalnoj nepravdi koja 1910. godine vlada svjedoči Pepova sestra Julija: „Krajnja segregacija je sprovođena u Međimurju. Djeca su bila strogo izdvajana: na jednoj strani sjedila su djeca bogatih trgovaca, izvoznika, činovnika, jednom riječi, djeca čakovečkih Mađara, na drugoj međimurska sirotinja“. (Milana Slavenski, Josip, 2006.) Kao maturant na zadnjoj godini škole, s nekolicinom školskih kolega sudjelovao je u tajnom buntu protiv vladajućeg mađarskog režima, protiv ugnjetavanja i ugrožavanja slobode. Već se tada u njemu formira bunt i otpor naspram povlaštenih ljudi na položajima koji nepravedno drugima kroje sudbinu. Buntovnici su se raspoznavali prema cvijetu ivančice zataknutom u reveru kaputa.

Svjedodžba građanske škole za dječake u Čakovcu iz 1910. ma ime Josipa Štolcera

Kako obitelj nije imala novca za njegovo daljnje školovanje, kod kuće uz oca izučava pekarski zanat. Odlučio se sam dalje školovati kod kuće. Glazbeno je samouk.

Kao četrnaestogodišnji pekarski kalfa u očevoj pekari pekao je noću note od tijesta za sestre kako bi ih naučio glazbi. Ujutro bi ih dočekala topla notna peciva koja bi smjele pojesti tek kada bi ih pravilno raspoznale. Sestra Julija uvijek bi uzimala najveću notu i odmah je pojela, dok su Anka i Mica svoje note brižno čuvale.

Diploma majstorskog ispita za pekara iz 1910. godine, na ime Josipa Štolcera

Josip ispred pekare Štolcerovih u Čakovcu, početkom 1930-tih

JOSIPOVO GLAZBENO ŠKOLOVANJE

10. srpnja 1911. godine Josip Štolcer položio je pekarski ispit i dobio diplomu. Zaposlio se isprva u pekari u Ptuju, a zatim u Varaždinu u pekari tetke, gospođe Kirchmajer, gdje ga je otkrio uvaženi varaždinski profesor glazbe Anton Stöhr. Tako tek sa 16 godina po prvi put stječe pravog glazbenog učitelja koji ga je poučavao glazbenoj teoriji. Prvog učitelja klavira također je našao u Varaždinu, u liku Dragutina Simona, suca po zvanju, a boema po naravi. Kao uspomenu na varaždinski period 1913. godine skladao je jedno od svojih prvih djela Souvenir de Waraždin, posvećen jednom i drugom učitelju.
U jesen 1913. godine kreće na studij na Muzičku akademiju u Budimpešti na koju je primljen na osnovu svojih radova. Od svih profesora, na njega su najviše utjecali Zoltan Kodaly i Bela Bartok koji su u to vrijeme provodili terenska istraživanja na temu folklora i borili se za očuvanje njegove čistoće i autentičnosti. Josip im je prepisivao bilješke s terena kako bi dodatno zaradio pa, inspiriran njihovim primjerom, u svom stvaralaštvu počinje upotrebljavati narodni melos.
Završio je prvu i drugu godinu te prvi semestar treće godine kada je 1916. sa svojih 20 godina mobiliziran u Prvi svjetski rat. Služio je u bolničkoj četi kao provoditelj bolničkog transporta.

Svjedodžba Akademije u Budimpešti klasa Kodaly Zoltana 1913-1914.

Josip Štolcer kao vojnik za vrijeme Prvog svjetskog rata, između 1916. – 1918.

Nakon rata, 1. prosinca 1918. godine osnovana je Država Srba, Hrvata i Slovenaca koja isprva ne obuhvaća i Međimurje. Zahvaljujući zalaganju rodoljuba dr. Ivana Novaka i nacionalno osviještenih Međimuraca, Međimurje je pripojeno matičnoj državi na Badnjak 1918. godine. Poslije rata Josip se odbija opredijeliti za Mađarsku i tamo nastaviti školovanje. Sljedeće dvije godine radi s ocem u pekari. Dr. Ivan Novak tada radi u Zagrebu kao građanski povjerenik za Međimurje. Na osnovu Štolcerove molbe za financiranje daljnjeg školovanja dodjeljuje mu jednokratnu pomoć od 6000 kruna u siječnju 1920. godine te Štolcer odlazi na završetak studija u Prag. U Majstorsku školu na praški Državni konzervatorij Štolcer je primljen 16. studenog 1920. godine kao redovni student u razredu profesora za kompoziciju Vitezslava Novaka. U to vrijeme u Pragu djeluje vrlo poticajna umjetnička i studentska klima, a na čelu glazbene avangarde tamo je Alois Habe, tvorac četvrttonske glazbe. Iako je s velikim zanimanjem pratio njegov eksperimentalni rad, Štolcer nije prigrlio Habin sustav u svojim kasnijim avangardnim traganjima, već je težio pronalasku vlastitog prirodnog tonskog sustava s 53 tona u oktavi.
Diplomirao je na Majstorskoj školi Državnog konzervatorija u Pragu 28. lipnja 1923. godine.

ISKORAK U PROFESIONALNI ŽIVOT

Nakon diplome u Pragu Josip se vraća u domovinu te već nakon tri mjeseca, počevši od 28. rujna 1923., predaje na mjestu nastavnika teorijskih predmeta na nižoj i srednjoj školi Kraljevske muzičke akademije u Zagrebu. U to vrijeme njegov zagrebački krug čine prijatelji glazbenici i intelektualci Krsto Odak, Antun Dobronić, dr. Vinko Žganec, Milan Sachs te članovi Zagrebačkog kvarteta.
Početkom dvadesetih godina 20. stoljeća počinju se javno izvoditi Štolcerova djela. Prvi javni nastup Štolcer ima s Nokturnom 10. svibnja 1920. godine na Večeri jugoslavenskih skladatelja u Zagrebu.

Nekoliko taktova Nokturna na poleđini fotografije-dopisnice s datumom 11. 11. 1920. uz potpis skladatelja

Prednji dio iste fotografije-dopisnice s likom Josipa Štolcera

Članak o festivalu u Donaueschingenu, New York times, 18.08.1924.

Josip Slavenski i Max Burkhardt, ravnatelj festivala u Donaueschingenu, Berlin, 1930. (?)

Popraćen je oduševljenjem, kao i izvedba Jugoslavenske suite na solističkom koncertu u Zagrebu 8. siječnja 1922. godine te prva izvedba kompozicije Voda zvira u Pragu 22. svibnja 1922. godine. Redaju se uspjesi, no najveće priznanje tek slijedi.
„1924. godina značila je godinu otkrića Josipa Slavenskog“ (A. Einstein – povjesničar glazbe)
Na svom umjetničkom skladateljskom putu najveći je trijumf ostvario kad je odabran kao mlada nada na 4. Danima komorne glazbe u Donaueschingenu 19. i 20. srpnja 1924. godine. Na festivalu je premijerno izvedena njegova skladba Prvi gudački kvartet koju je žiri odabrao između 142 sonate i trija, 91 kvarteta i kvinteta i 47 komorna djela. Festival nije bio natjecateljskog karaktera, no žiri je odabirao skladbe koje su se u okviru Festivala javno izvodile. U žiriju su te godine bili F. Busoni, A. Schönberg, F. Schrecker i H. Burkhardt. Počasni predsjednik festivala bio je Richard Strauss. Skladbu Slavenskog izveo je praški Zika kvartet.

Fotografija Josipa Slavenskog s vlastoručnim potpisom nakon promjene prezimena iz Štolcer u Slavenski, 1932. godine

Već 1923. godine dodaje svom potpisu i prezimenu Slavenski. O promjeni prezimena kazao je: „Nisam htio da me smatraju Nijemcem, tim prije, jer sam se u međunarodnom muzičkom svijetu pojavio u Njemačkoj. Htio sam da se odmah zna tko sam“. Također, nakon oslobođenja Međimurja i pod utjecajem Ivana Novaka Štolcer doživljava fazu opojnog romantičnog jugoslavenstva, a novim prezimenom izravno je aludirao na svoje slavenske korijene kojima se ponosio. Ime-pseudonim Slavenski ozakonio je kao svoje prezime i kao prezime uže obitelji 1932. godine.
U sklopu reorganizacije Muzičke akademije u Zagrebu 1924. godine nekoliko je nastavnika „oslobođeno dužnosti“, a među njima i Slavenski. Zapravo su Štolceru napravili medvjeđu uslugu jer se on ionako nije mogao prilagoditi strogim i krutim akademskim pravilima. Uskoro odlazi u Beograd gdje će provesti ostatak svog života.

ŽIVOT U BEOGRADU

DOLAZAK U BEOGRAD

Josip Slavenski u Beograd dolazi 1924. godine na poziv Jovana Zorka, upravitelja privatne Muzičke škole gdje prihvaća mjesto redovnog profesora. Predaje kompoziciju 3. i 4. godini, vodi majstorsku školu kompozicije, harmoniju i solffegio s teorijom glazbe.
Sa stipendijom francuske vlade za koju je donaueschingenski uspjeh bio preporuka, proveo je 1925/1926. školsku godinu u Parizu. Tamo je stanovao zajedno sa zenitistom Brankom V. Poljanskim. Stipendija ga je obavezivala da se upiše na tečaj kompozicije Vincent d´Indyja na Schola cantorum, ali te satove nije posjećivao redovito. Bio je zauzet uređivanjem svojih djela za štampu u ediciji B. Schott´s Söhne iz Mainza.

Josip Štolcer Slavenski u Beogradu (izvor: M. Slavenski, Josip, 2006)

Slavenski (prvi s desna) s braćom Schrecker (B. Schott´s Söhne): Ludwig, Willy i Petschull (foto dokumentacija MMČ)

POTPISIVANJE UGOVORA I PRVE TISKANE PARTITURE

S tada najuglednijom svjetskom izdavačkom kućom, B. Schott´s Söhne iz Mainza, potpisao je ugovor 8. ožujka 1926. kojim se otkupljuju sva prava na sva njegova djela pisana do tada. Slavenski je dobio jednokratnu sumu od 30 000 franaka. Tim ugovorom Slavenski ulazi na svjetsku pozornicu i ulazi u „veliki svijet muzike“. Ova izdavačka kuća tiskala je njegove partiture od 1926. do 1933. godine.

Partitura Slavenskog Jugoslawische Suite - Jugoslavenska suita u izdanju B. Schott´s Söhne, Mainz, Njemačka, 1926. godine

Partitura Slavenskog Wallfahrtslied - Romarska popevka u izdanju B. Schott´s Söhne, Mainz, Njemačka, 1926. godine

Partitura Slavenskog Lyrisches Streichquartett – Lirski gudački kvartet, B. Schott´s Söhne, Mainz, Njemačka, 1928.

ŽIVOTNA SUPUTNICA MILANA ILIĆ

Nakon povratka u Beograd, od jeseni 1926. uz prvobitnu službu na Muzičkoj školi preuzima i mjesto učitelja vještina na Drugoj muškoj gimnaziji, gdje radi do 1937. godine.
Svoju buduću ženu i doživotnu suputnicu Milanu Ilić upoznao je nakon koncerta svoje skladbe Jugoslavenska suita u beogradskom Manježu u jesen 1926. godine. Oženili su se 07.07.1927. godine. Milana je bila školovana profesorica iz ugledne beogradske intelektualne obitelji. Cijeli život brinula se za Josipa i olakšavala mu uvjete za stvaralački rad, a nakon njegove smrti pobrinula se da njegova ostavština netaknuta dođe dijelom u Muzej Međimurja u Čakovec, a dijelom u novoosnovani Legat Josip Slavenski u Beogradu. Također je autorica biografske knjige Josip u kojoj je na lirski i nadahnut način ispričala Josipovu životnu priču.

Mlada Milana Ilić, Beograd, oko 1927. godine

Josip i Milana Slavenski, Beograd, početak 1930-tih

Josip i Milana Slavenski, Beograd, 1940-ih

Josip i Milana Slavenski, Beograd, oko 1950.

U BEOGRADU ŽIVI I RADI DO KRAJA ŽIVOTA

1937. g. osniva se u Beogradu Muzička akademija gdje Slavenski dobiva mjesto nastavnika u srednjoj školi Muzičke akademije. Danas ta škola nosi ime Josip Slavenski.
1945. g. Slavenski je postavljen za izvanrednog profesora Muzičke akademije u Beogradu.
1949. g. Slavenski je unaprijeđen u redovnog profesora Muzičke akademije u Beogradu.
06. travnja 1941. Beograd bombardiran i Drugi svjetski rat zahvaća Jugoslaviju.
Slavenski je bio omiljeni profesor čija su djela tadašnji mladi umjetnici, đaci i studenti više uvažavali i bolje razumijevali nego tadašnja glazbena kritika. Bivša učenica Ljubica Marić i studenti Rudolf Bruči i Ljudmila Frajt posvetili su mu neka svoja djela.

Posjetnica Josipa Slavenskog, Beograd, Srbija, 1930-tih godina

Po završetku rata muzički život, kao i ostale grane umjetnosti pokoravaju se specifičnim zahtjevima novonastalog socijalističkog sistema i njegovom programatskom veličanju, kao i veličanju lika druga Tita. Slavenski nije izuzetak, sklada masovne i revolucionarne pjesme. Orkestrira Internacionalu, harmonizira velik broj partizanskih pjesama, vodi pjevački zbor prosvjetnih radnika, te za neostvareni film U planinama Jugoslavije 1949. komponira Tri Romanije. No društveno angažirano propagandno skladanje prigušivalo je umjetnika u njemu. U trenutku kad je to shvatio, ostavio se takvog angažmana.

Umire 30. studenog 1955. u svom domu u Beogradu u ulici Svetog Save 33 nakon bolesti koja je došla naglo i pokosila ga u par mjeseci. Dva dana prije smrti, u povodu državnog praznika Dana republike dodijeljena mu je službena nagrada za životno djelo: Orden za zasluge za narod I. reda.

Fotografija Slavenskog u svom domu u Beogradu, oko 1950. godine

HRVATSKO DRUŠTVO MEĐIMURACA U BEOGRADU

U međuratnom razdoblju u Beogradu je boravio veliki broj Međimuraca, mahom fizičkih radnika, okupljenih oko Hrvatskog prosvjetnog društva Međimuraca čiji je beogradski ogranak organizirao Andrija Habuš, istaknuti komunist, rodom Međimurac.
Josip Slavenski je bio glavni umjetnički voditelj Društva te prema tome i odgovoran za sav repertoar. Vodio je pjevačku i tamburašku sekciju Društva. Bio je uz Martina Glavinu suodgovoran i za vođenje plesne folklorne sekcije. Također je vodio i administrativne poslove Društva.
U radu tog amaterskog ansambla ističe se izvedba igrokaza Matija Gubec u Manježu 18. prosinca 1940. godine za koji je Slavenski napisao glazbu. Odmah nakon prve reprize cenzura je zabranila daljnje prikazivanje predstave (autori teksta bila su dvojica bivših političkih zatvorenika iz Sremske Mitrovice).
U razdoblju između dva svjetska rata u Društvu su se našli Međimurci koji će kasnije povratkom u svoj zavičaj snažno doprinijeti razvoju lokalne folklorne scene. Zapaženo djelovanje u Društvu su imali: braća Martin i Josip Glavina iz Preloga, Mijo Novak iz Donje Dubrave, u međimurskom narodu veoma poznata ElizabetaToplek - teta Liza iz Donje Dubrave, koja je došla u Beograd na rad 1937. ili 1938. godine kao trinaestogodišnjakinja, i drugi.
Prema riječima jedne od članica društva Slavenski je jako volio Međimurje i Međimurce. Često im je znao ushićeno reći: „Vrag vas skeljil, moji Međimurci, idemo pljesat!“

Hrvatsko prosvjetno društvo Međimuraca u Beogradu 1938. godine s Josipom Štolcerom Slavenskim u sredini

Fotografija Josipa Slavenskog s Međimurcima u Beogradu (?), 1935.

Fotografija iz predstave „Gubec beg“, Beograd, 1940. godine

AVANGARDA

JOSIPOVA AVANGARDA I EKSPERIMENTIRANJE S ELEKTRONSKOM GLAZBOM

Slavenskog s avangardom zbližava vrlo rano eksperimentiranje s elektronskom glazbom, koje seže u početke 1930-tih, te shodno tome razvijanje teoretske podloge u znanosti kojoj je sam Slavenski nadjenuo ime Astroakustika. O astroakustici je Slavenski napisao i poveći istoimeni spis te članak naslovljen Električni instrumenti objavljen 1939. godine u Muzičkom glasniku.
Astroakustikom je nazvao dio astronomije koji se bavi proučavanjem akustičkih zakona u svemiru. Isti zakoni koji vrijede u glazbi, vrijede i u svemiru te se tamo primjenjuju potpuno.

Bilježnica Josipa Slavenskog Astrophisika – beleške i izvodi iz čitanih knjiga, Beograd

Prva stranica rukopisa članka O električnim instrumentima (i njihova velika budućnost) Josipa Slavenskog, iz 1938. godine

Naslovnica rukopisa članka O električnim instrumentima (i njihova velika budućnost) Josipa Slavenskog, iz 1938. godine

Trautonij – preteču današnjeg sintesajzera nabavio je 1937. i iduće dvije-tri godine eksperimentirao s elektronskim zvukom strastveno se zalažući za ideju da je elektronska glazba glazba budućnosti. I kako je samo bio u pravu!
Tih se godina, 1936. i 1937. iscrpno bavio proučavanjem tonskog sustava. Rezultat tog proučavanja bio je zaključak da je rješenje tonskog sustava u prirodnom tonskom sustavu od 53 tona u oktavi. Napisao je i kompoziciju u tome Muzika harmonije i disharmonije, poznatiju pod komercijalnijim naslovom Muzika 36 (1936.), i Kompoziciju za 4 trautonija i udaraljke – obje objedinjene pod jednim nazivom Muzika za prirodni tonski sistem (1937).
Kompozicija za trautonije i udaraljke prva je domaća elektroakustička kompozicija, a djelo se navodi kao eksperimentalno. Skladba je premijerno izvedena tek 40 godina nakon nastanka pa zato i ostaje na marginama njegovog stvaralaštva.
Na tom eksperimentalnom tragu i u „potrazi za novim zvukom Slavenskog“ je i Muzika 38 napisana za Venecijanski muzički bijenale i izvedena 1938. godine.
U tim predratnim godinama ovakva vizionarska eksperimentalna djela nisu bila prihvaćena niti poželjna. Modernistički pokret u kasnim tridesetima zamjenjuje socijalistička i programatska umjetnost namijenjena idealiziranju tadašnjih vođa i njihovih režima, a ovakvi noviteti se zabranjuju.
Astroakustička vizija Slavenskog krajnja je i osamljena sve do elektroakustičke eksperimentalne faze glazbe 1970-tih.

Električni instrument trautonij Josipa Slavenskog, iz 1933. godine

JOSIP I ZENITISTI

Zenitizam je specifična „jugoslavenska varijanta ekspresionizma“, začeta u časopisu Zenit. Zenit - internacionalna revija za umetnost i kulturu izlazi u Zagrebu i Beogradu od veljače 1921. do prosinca 1926. godine. U časopisu objavljuju i strani umjetnici na svojim originalnim jezicima (Vladimir Majakovski, Marineti, Kandinski, Ilja Erenburg, El Lisiitzki itd.). Glavni propagatori i nosioci zenitističkog pokreta su braća Micić – Ljubomir i Branko V. Poljanski.
Stvaralaštvo Josipa Slavenskog i njegovo crpljenje motivacije iz folklora naroda Balkana poklopilo se s idejom zenitizma. Zenitizam je negativno nastrojen prema zapadnjačkoj umjetnosti i kulturi. Njegova je specifičnost pružanje novog koncepta nove kulture –„balkanskog tipa konstruktivnog stvaranja“. Zenitisti su zahtijevali „balkanizaciju Europe“ suprotstavljajući se preslikavanju kulturnih modela Zapada. Balkan smatraju „prastarom kolijevkom kulture“ i svemoćnom jezgrom iz koje se treba razviti nova kultura, „od kulturnog individualizma do barbarskog kolektivizma“, čiji će nosilac biti simboličan novi čovjek-stvaraoc – „barbarogenije“.
Zenitistička parola „Za balkanizaciju Europe!“ komplementarna je s onom Slavenskog: „Ja ne uvozim iz inostranstva!“ Karakteristika narodnog duha manifestira se u glazbi 20. stoljeća kroz folklorni ekspresionizam. Poniranje u najdublje folklorne slojeve i pronalaženje u njima osnovnih elemenata za stvaranje obilježilo je i djela Josipa Slavenskog. Upravo kroz folklor, i to folklor svih naroda Balkana, Slavenski je vidio mogućnost za „balkanizaciju Europe“.
Folklor je kod Slavenskog nadnacionalan izraz. Oduševljavao se i upotrebljavao u svojim djelima, ne samo međimurski melos rodne grude, već i hrvatske, srpske, makedonske i grčke narodne napjeve iz južnoslavenskih zemalja i cijelog Balkana, a takve Balkanom inspirirane kompozicije stvarao je već od 1910. godine te se ne može reći da su zenitisti inicirali takav interes u Slavenskog.

Partitura Slavenskog Aus dem Balkan – S Balkana (izbor listova), B. Schott´s Söhne, Mainz, Njemačka, 1926.

Najintenzivnije se Slavenski družio s Brankom V. Poljanskim za vrijeme zajedničkog boravka u Parizu od jeseni 1925. do ljeta 1926. godine. Najvjerojatnije je prvi zajednički kontakt ostvaren u Pragu gdje je Slavenski studirao, a V. Poljanski boravio kraće vrijeme kao predstavnik Zenita.

Josip Slavenski i Branko V. Poljanski, Beograd, oko 1925. godine

Fotokopija naslovnice časopisa Zenit br. 36 iz 1925. godine. U tom broju objavljena je partitura Slavenskog: Zagorski tamburaši

U Zenitu broj 36 iz listopada 1925. godine kao separat je objavljena kompozicija Slavenskog Zagorski tamburaši – Danse Balkanique potpisana sa Jos. Chtolzer-Slavensky. Ova kompozicija datira sa „Zlatar 1912.“ i u originalu je za dvije citre. Kasnije je uvrštena u klavirsku zbirku (suitu) Sa Balkana.
Nakon povratka iz Pariza slabe veze Slavenskog sa zenitistima. Branko V. Poljanski u Parizu ostaje baveći se slikarstvom, a 1926. mu se pridružuje i brat Ljubomir Micić.

ASTRONOMIJA

Iz osobne knjižnice Josipa Slavenskog svjedoče njegovim interesima za astronomiju

Već se u srednjoj školi, uz glazbu, pojavljuje i Josipov interes za matematiku, fiziku, astronomiju. Ne zanimaju ga povijest, priče i romani, već žudi za upoznavanjem suštine stvari, prirodnih zakona i istine. Strast za istraživanjem i eksperimentiranjem unio je i u svoju glazbu. U Muzeju Međimurja Čakovec pohranjen je u fundusu Memorijalne zbirke Slavenski teleskop ručne izrade kojeg je Slavenski sam sastavio i njime noćima promatrao zvijezde iz svog beogradskog doma.

Iz osobne knjižnice Josipa Slavenskog svjedoče njegovim interesima za astronomiju

Teleskop Josipa Slavenskog, ručne izrade, sredina 20. stoljeća

Josip Slavenski sa svojim teleskopom

STVARALAČKE FAZE

STVARALAČKE FAZE SLAVENSKOG

Cijenjena muzikologinja dr. Eva Sedak, koja je proučavala Slavenskog i opširno pisala o njegovom životu i skladbama, podijelila je stvaralaštvo Slavenskog na tri faze:

I. faza: 1913. – 1926. (Čakovec, Varaždin, Ptuj, Budimpešta, Prag, Zagreb, Pariz)
Najpoznatija djela nastala u tom razdoblju:
Nokturno, Prvi gudački kvartet, začetak Drugog gudačkog kvarteta, tri glasovirske suite, Sonata; a skladbe Violinski koncert, Pesme moje majke, Chaos (1932.), Drugi gudački kvartet i neki aspekti Religiofonije, iako nastale nakon 1926., u većoj ili manjoj mjeri začete su u prvom razdoblju.

II. faza: 1926. – 1939. (Beograd)
Milana Slavenski taj vremenski period stvaranja Slavenskog naziva Balkanski ciklus.
U tom periodu nastaju ova velika djela:
Balkanofonija, Drugi gudački kvartet, Chaos, Religiofonija, Muzika harmonije i disharmonije poznatija pod komercijalnijim naslovom Muzika 36, Muzika 38, Balkanske igre i Pesme moje majke, Treći gudački kvartet, Violinski koncert.
Sva su ova djela vrlo specifična i vrijedna te ga čine skladateljem svjetska glasa. Većina tih djela nastajala je sporo i dugotrajno se razvijala iz manjih djela u veće opuse.
U tom plodnom razdoblju Slavenski je napisao i glazbu za dva filma: Pesma crnih brda ili Fantom Durmitora 1933., a zatim i za prvi zvučni film kod nas A život teče dalje, 1934. – 1935.
Napisao je i glazbu za dramu Antonija Panovića Pečalbari 1936.

III. faza: 1940.-1955. (Beograd)

Najpoznatija djela zadnjeg perioda: Balkan, Zagorje, Simfonijski epos, Tri Romanije (Romanijo visokoga visa, Ide Tito preko Romanije, Na vrh gore Romanije), Pesme moje majke II (Pod večer se šećem, Sako delo konec ima, Pisala sem listeka, Igraj kolo) (nezavršeno), Makedonske narodne pjesme.
U tom periodu nastaju glazbena djela za ove scenske izvedbe: Matija Gubec, igrokaz Hrvatskog prosvjetnog društva Međimuraca u Beogradu (izgubljeno), Menehmi, antički balet, Hajduk Stanko, drama J. Veselinovića.

Piše glazbu za nerealizirani dokumentarni film Prve svetlosti.

U duhu oslobođenja nastaju masovne i revolucionarne pjesme: Radnička pjesma, Heroj Tito, Narodne partizanske pesme - Partizanska suita, Da nam živi rad, Druže Tito, ljubičice bijela, Pesma o Lenjinu, Crvena armija, Pesma narodne omladine - Fiskulturni marš, Oslobođenje Cvete Andrić - D. Maksimović, Pesma prvom petogodišnjem planu, Udarnička pesma i slične.

Partitura Slavenskog Sonata, B. Schott´s Söhne, Mainz, Njemačka, 1926.

Partitura Slavenskog Religiophonia, Akademsko pevačko društvo "Obilić", Beograd, 1930-tih

Fotografija Josipa Slavenskog na snimanju filma A život teče dalje, Beograd, 1934.

Josip Štolcer Slavenski

ČAKOVEČKI KULTURNI KRUG

U 20. stoljeću, u razdoblju prije i tijekom Prvog svjetskog rata Međimurje je bilo u sastavu Ugarskog Kraljevstva unutar Austro-Ugarske Monarhije.

Međimurje kao dio županije Zala unutar Austro-Ugarske Monarhije, početak 20. stoljeća

Čakovec, crkva sv. Nikole, početak 20. st.

Nakon oslobođenja od mađarskog jarma vojnom akcijom na Badnjak 1918. Međimurje ulazi u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Nakon priključenja Međimurja Hrvatskoj u javnom i društvenom životu jača nacionalni utjecaj. Na poticaj dr. Ivana Novaka oformljen je Čakovečki kulturni krug koji je djelovao u razdoblju između dva svjetska rata. U njemu su se našli najistaknutiji međimurski intelektualci i umjetnici međuratnog razdoblja:

Dr. Ivan Novak (Macinec 1884. – Čakovec 1934.),
začetnik i duhovni vođa borbe za povrat hrvatskog nacionalnog identiteta u Međimurje. 1907. razradio plan o oslobođenju Međimurja od Mađara te izdao brošuru Istina o Međimurju.

Dr. Ivan Novak

Dr. Vinko Žganec (Vratišinec 1890. – Zagreb 1976.),
neumorni etnomuzikolog koji je popisivanjem međimurskih pučkih popijevki također pomogao sačuvati hrvatski jezik u Međimurju za vrijeme i nakon mađarizacije.
U razdoblju između 1916. i 1925. godine objavio je četiri knjige Hrvatske pučke popijevke iz Međumurja.

Josip Slavenski i Žganec bili su vrlo prisni prijatelji o čemu svjedoči njihova česta prepiska. Slavenski je obavještavao Žganca o svojim novonastalim djelima i njihovim javnim izvođenjima. Međusobno su se podržavali, poštovali i radovali malim i velikim uspjesima u radu.

Dr. Vinko Žganec

Pismo Slavenskog upućeno prijatelju Vinku Žgancu iz Beograda 1942. godine

Josip Slavenski pripada tom krugu kako kroz osobno poznanstvo s većinom ostalih aktera, tako i nemalim brojem pjesama koje je skladao prema narodnim međimurskim stihovima.

Svaki od njih dao je svojim radom i djelima veliki doprinos očuvanju nematerijalne baštine međimurskog naroda uz isticanje njegove pripadnosti upravo hrvatskom narodu u vremenima kada je to bilo najpotrebnije.

Posljednji snimljeni portret Josipa Slavenskog 1955. godine u Beogradu

POSTHUMNO

MEMORIJA SLAVENSKOG U LOKALNOJ ZAJEDNICI

Kako su Josipov rodni Čakovec i međimurski narodni napjevi vezani uz lokalnu regiju snažno obilježili njegovu osobnost, tako je, recipročno tome, lik Josipa Štolcera Slavenskog podario snažan pečat čakovečkoj kulturnoj i intelektualnoj sredini. To se desilo doduše tek nakon njegove smrti, kada je dio čakovečkih kulturnih djelatnika i entuzijasta pokrenulo prebacivanje Josipove memorije u njegov rodni Čakovec.

Memorijalna zbirka Slavenski osnovana je u Muzeju Međimurja Čakovec 1965. godine. Građa je najvećim dijelom donacija udovice Slavenskog i Josipovih nasljednika iz obitelji sestre Julije, udane Kučiš, uz nešto donirane prepiske čakovečkog mu prijatelja i nekadašnjeg ravnatelja Prve međimurske štedionice Ladislava Kronasta. U Zbirci je inventirano 584 jedinica građe. Najvredniji primjerci Zbirke su prije svega skladateljevi autografi, odnosno originalne partiture, od kojih pojedini datiraju u same začetke umjetnikovog stvaralaštva iz 1910-ih. Tu spadaju i skladateljevi ručno pisani članci o astrofizici, bilješke o pročitanim knjigama i prepiska s obitelji sestre Julije u Donjem Kraljevcu i starim prijateljem Kronastom u Čakovcu, koji je za njega rješavao pravne i imovinske odnose. U Zbirci je također 13 magnetofonskih traka sa snimljenom glazbenom izvedbom djela Slavenskog i intervjuom sa Slavenskim kojeg je vodio renomirani hrvatski muzikolog, također Međimurec rodom iz Vratišnica, dr. Vinko Žganec. U fundusu Zbirke nalazi se i dio namještaja iz beogradskog doma Slavenskog – namještaj, ćilimi, instrumenti (koncertni klavir manjih dimenzija, harmonij, citra, trautonij, dvojnice) kao i čitava osobna skladateljeva biblioteka od nekoliko stotina naslova.

U Čakovcu od 1974. godine djeluje prestižni Majski muzički memorijal Josip Štolcer Slavenski za trajanja kojeg se dodjeljuje nagrada grada Čakovca za najbolje glazbeno djelo u Republici Hrvatskoj, a koja također nosi skladateljevo ime Josip Štolcer Slavenski.

U gradu Čakovcu djeluje renomirani zbor pod imenom Josip Štolcer Slavenski osnovan 1975. godine. Unutar zbora od 2010. djeluje i Kazališna družina Štolcer.

Gimnazija Čakovec osnovana 1961. godine nosi ime Josip Slavenski od 1965.

IMPRESSUM

Virtualna izložba nastala je povodom 120. godišnjice skladateljevog rođenja 2016. godine kao dopuna realnoj tematskoj izložbi,
a izvedena je u sklopu trogodišnjeg projekta Slavenski 120: digitalizacija i prezentacija Memorijalne zbirke Slavenski
koji je financiran sredstvima

Ministarstva kulture RH i

Muzeja Međimurja Čakovec.

Autorica: Maša Hrustek Sobočan, viša kustosica

Dizajn i izrada: ArhivPRO d.o.o.

2017.

Čakovec, Stari grad, 1916. godine

Čakovec, trgovački kasino, 1914. godine

Čakovec, 1914. godine, ulica u kojoj je stanovala obitelj Štolcer